Mediteranske biljke
Glavnina flornih elemenata na brijunskom otočju ima prava mediteranska obilježja. Uz hrast crniku, kao najzastupljeniju vrstu, nailazimo i na neke važne autohtone mediteranske florne elemente poput zelenike, planike, mirte, smrdljike i tršlje, velikog vrijesa, crnog jasena i lovora.
Hrast crnika (Quercus ilex)
Vazdazeleno stablo visine do 25 m okruglaste ili jajolike krošnje. Na Brijunima su stabla ovoga hrasta prepoznatljiva po ravno "podšišanoj" kišobranastoj krošnji koja nastaje brstom divljači. Šume crnike s lovorom karakteristične su za područje istočnoga dijela otoka Veliki Brijun, ali ujedno su jedne od najljepših i najvećih mješovite sastojine ovih dviju vrsta u Hrvatskoj!
Lovor (Laurus nobilis)
Vazdazeleno stablo ili veliki grm visine od 8 do 12 m. Zbog upotrebe u kulinarstvu zasigurno je najpoznatija vrsta mediteranskih šuma. Duž Sredozemlja raste kao samonikla biljka, ali zbog dekorativnoga se izgleda susreće u parkovima oblikovan u živice ili uresno grmlje. U staroj Grčkoj stablo lovora bilo je posvećeno bogu Apolonu. Kada je kult prenesen u Rim, lovorovim su se vijencem krunile glave pobjednika i pjesnika u znak zahvalnosti i priznanja.
Planika (Arbutus unedo)
Mediteranska biljka, lijepi zimzeleni grm ili malo stablo. Raste kao ukras makije na mnogim mjestima uz jadransku obalu. Zelenkastobijeli cvjetovi razvijaju se u bogatim i lijepim cvatovima od listopada do studenoga. Narančastocrveni okrugli plodovi (maginje) na površini su neravni i gusto posuti bradavicama. Maginje nisu osobito ukusne pa u našim primorskim krajevima nisu vrlo cijenjeni. Uživanje veće količine plodova izaziva probavne smetnje i stanje slično pijanstvu. Još je i starim Rimljanima bilo poznato djelovanje ovih plodova kada se jedu u većoj količini. Ime unedo stari je rimski naziv za maginju, izveden, prema Pliniju, od latinskog izraza unum tantum edo – jedem samo jedan.
Mirta (Myrtus communis)
U antičkih naroda ta je lijepa aromatična biljka bila, kao i lovor, bila sveta i osobito cijenjena. Često se i kultivirala. Samonikla raste samo po sunčanim i toplim obalnim područjima, jer je osjetljiva na hladnoću. Biljka cvate u srpnju i kolovozu bijelim i nježnim cvjetovima s pet latica i mnogo prašnika. Najmirisniji je dio biljke njezino lišće, koje kad se protrlja među prstima ostavlja nježan citrusni miris. Plodovi su tamnoplave bobe, koje sazrijevaju u studenome. Mirtine bobe imaju ugodan, slatkast, aromatičan i ponešto smolast okus. Stari Atenjani jeli su ih svježe, a kao začin i digestiv upotrebljavali su ih u starom Rimu.